U mojim snovima noćas je tišina boravila,
Nisi se u njima pojavio niti kao obična sjena.
Jutro je donijelo samo još jedno novo pitanje,
Možemo li ovako dalje ili se nešto mora da mijenja?

Vrijedili li čekati i strpljivo gajiti nadu u bolje,
Dok pored nas kola života bjesomučno jure?
Zašto se problemi tako sporo i teško rješavaju,
Zašto i oni, prokletnici, poput dana i godina ne žure?

U čekanju nam prolazi vrijeme, cijeli život,
U vječnom isčekivanju da bude ljepše i bolje.
Mi, onako u grču, očekujemo da se sve samo riješi,
polako gubeći strpljenje, živce i ono malo volje.

I kad sve okončamo, kad konačno budemo spremni
Da se potpuno posvetimo, bez zadrške, jedno drugom,
Godine su nas pregazile, vrijeme je učinilo svoje,
I počinjemo se udaljavati , družeći se samo s tugom.

Još nitko nije dobio niti jednu bitku nad vremenom,
Tim neumoljivim diktatorom što sve zakone slaže.
Onaj tko ti je rekao kako vrijeme samo donosi, a i ne odnosi,
Pogriješio je potpuno, ili još gore, taj te sigurno laže.